Hrvati u Baranji
Máté Kitanics: Hrvati u Baranji (ulomak iz doktorske disertacije, 2014.)

Na području nekadašnje Baranjske županije živjeli su ponajprije bosanski i šokački Hrvati. Baranjski Bošnjaci, kao i njihovi rođaci u županiji Somogy, većinom su pristigli s područja sjeverne Bosne. Njihova nekadašnja i današnja naselja obuhvaćaju Nijemet, Kukinj, Ata, Udvar, Pogan, Salanta, Semelj, Suka i Sukit. Osim navedenih manjih naselja, njihova se povijest može pratiti i u Pečuhu (Pécs) i Sigetu (Szigetvár) sve do prve polovice 20. stoljeća. Međutim, zbog jačeg utjecaja građanskog razvoja te su se zajednice ranije asimilirale od svojih seoskih sunarodnjaka, iako je u razdoblju koje proučavamo, u 17. i 18. stoljeću, njihova prisutnost u tim gradovima nedvojbena.
Šokci su, slično Bošnjacima, također doseljeni iz Bosne, ali iz njezina središnjeg dijela, kao i iz istočne polovice Slavonije. Njihove migrantske skupine naselile su, među ostalim, naselja Semartin, Belvar, Breme, Birjan, Marok, Santovo, Kašad, Katolj, Lotar, Lančug, Šaros, Minjorod, Maraza, Mohač, Veliki Kozar, Olas, Šikloš i Vršenda. Među baranjske Hrvate ubrajaju se i oni Šokci čija su naselja ležala na području nekadašnjih okruga Beli Manastir i Branjin Vrh, danas na teritoriju Republike Hrvatske. Ti šokci iz Baranjskog trokuta čine skupinu uz Dunav, dok se među podravske Šokce obično ubrajaju stanovnici spomenutih naselja Kašad, Semartin i Breme.
Granica između šokačkih i bošnjačkih skupina, iako je u stručnoj literaturi teorijski jasno određena, u mnogim slučajevima nije tako jednoznačna kako bi se moglo pretpostaviti na temelju pojedinih radova. Neki autori govore o postupnom „pošokačivanju” Bošnjaka, te se čini da se u selima smještenima uz razdjelnicu između dviju etnografskih skupina (Veliki Kozar, Semelj, Šaroš) više puta može uočiti određena dvojnost. Proces miješanja vjerojatno nije bio isključen već u 18. stoljeću, i to ne samo u tim naseljima. U svakom slučaju treba imati na umu da je nastanak kategorija „Bošnjak” i „Šokac” na razini pisanih izvora u velikoj mjeri vezan uz 19. i 20. stoljeće; u ranijim razdobljima te su skupine najčešće označavane pridjevima poput ilirski, dalmatinski, hrvatski i slično. Lokalni identitet stoga se u razdoblju koje proučavamo ne može pratiti ili se može pratiti samo uz znatna ograničenja.
Katoličko slavensko stanovništvo bilo je prisutno na području županije već tijekom srednjega vijeka. U njihovom je životu, kao i u slučaju drugih etničkih skupina, znatne promjene donio prodor Osmanskoga Carstva, a potom i pad Pečuha 1543. godine. Nakon osvajanja grad i njegova šira okolica kratko su vrijeme bili smješteni na pograničnom području, no zauzimanjem Sigeta 1566. godine, a potom i padom Kaniže 1600. godine, taj se pritisak najprije ublažio, zatim i prestao, te se ponovno pojavio tek u razdoblju oslobodilačkih ratova. Položaj katoličkog stanovništva koje je ostalo na tom području ili koje su Osmanlije naselile dodatno je otežan činjenicom da su pečuški biskup, kaptol i svećenstvo paralelno s osmanskim osvajanjem pobjegli, a njihovo su mjesto u razdoblju osmanske vlasti nastojali popuniti bosanski franjevci, isusovci i svjetovni svećenici koji su ondje obavljali misijsku djelatnost.
S migracijskog stajališta, naše prvo, rano razdoblje datiramo od početka 17. stoljeća do trećeg desetljeća toga stoljeća. Početak te rane faze smještamo u 1610-e godine, jer se tada u izvorima prvi put u većem broju pojavljuju podaci o crkvenom životu katoličkih južnoslavenskih zajednica na području županije. Godine 1613. katolički Bošnjaci u Pečuhu već su imali vlastitog svećenika u osobi Stjepana Nikolića Radobilja, dok znamo i to da je u okolici grada tijekom 1620-ih djelovalo oko 30 manjih južnoslavenskih katoličkih zajednica. Uz Pečuh, među prvim se u izvorima spominje i Mohač, gdje je u 1610-im godinama svjetovni svećenik don Simon Matković obavljao značajnu pastoralnu djelatnost. O njegovu djelovanju izvijestio je i dalmatinski putnik Atanasije Grgičević tijekom svoga putovanja iz Budima prema Banjoj Luci.
Prema podacima apostolskog izaslanika Petra Masaricchija, koji je 1623. i 1624. obišao cijelo područje Baranje, Matković je, sa sjedištem u mohačkom središtu, skrbi za oko 5000 katoličkih vjernika u okolici, istodobno održavajući i školu za svoje bogoslove. Tijekom svojih putovanja apostolski izaslanik, koji je propovijedao na hrvatskom jeziku, zabilježio je i podatke o bosanskom franjevcu koji je službovao u Luču (Lőcs), a nije propustio ni spomenuti pečuške isusovce koji su, osim pastoralne skrbi za vjernike, osiguravali obrazovanje i odgoj za oko 30 mladića. Na temelju dokumenata i sačuvanih pisama može se zaključiti da je za poučavanje prvenstveno bio zadužen hrvatski isusovac Juraj Cvetich. Oko dva desetljeća kasnije, 1642. godine, u crkvenim se spisima, uz spomenuti Luč, već pojavljuje i Kneževi Vinograd (Hercegszöllős), kao mjesto gdje su Luka i Dubrovčanin Petar obavljali pastoralnu službu za katoličke vjernike.
Nakon završetka prvog migracijskog razdoblja, koje je trajalo do trećeg desetljeća 17. stoljeća, sredinom 17. stoljeća (1645–1655), uz područje Bačke možemo računati i na veće doseljavanje na područje Baranjske županije. U tom su okviru bosanski franjevci iz pojedinih samostana preveli oko 2000 obitelji na područja pod osmanskom vlašću. Naseljavanje vjernika pristiglih iz Bosne na području Baranje odvijalo se prvenstveno u naseljima koja je tijekom svoje kanonske vizitacije 1649. godine posjetio beogradski biskup Marin Ibrisimović, gdje je i masovno dijelio sakrament potvrde katoličkim južnoslavenskim vjernicima. Ta su mjesta bila Luč, Bóly, Dályok i Bezedek.
Tijekom biskupskog pohoda Matije Benlicha 1664. godine, uz Bóly, spominju se i dotad nenavedene župe Izsép (Topolje), Darázs (Draž) i Szajk. Do početka druge polovice 17. stoljeća, kao rezultat prva dva migracijska razdoblja, počeo se jasno oblikovati krug naselja (Pečuh, Mohač, Kneževi Vinograd, Luč, Bóly, Dályok, Bezedek, Ižip, Draž, Szajk) koji su, nadopunjeni migracijskim valovima tijekom ratova za oslobođenje od Osmanlija, do početka 18. stoljeća činili okosnicu baranjskog hrvatskog naseljenog prostora. Treće migracijsko razdoblje, tijekom kojega je veći broj katoličkih balkanskih doseljenika stigao ne samo u Baranju nego i u Somogy, Bačku i područja uz Dunav, na području Baranje trajalo je od 1686. do otprilike 1714. godine.
Migracijski vrhunac koji se može smjestiti u navedeni vremenski okvir podudara se s razdobljem biskupovanja Matije Radonaya (Radonjić Mátyás), podrijetlom Hrvata iz Varaždinske županije (1687–1703). Radonay je, radi nadoknade gospodarske snage te kao snažan protivnik pravoslavnih i reformiranih zajednica, energično zagovarao naseljavanje velikog broja katoličkih Bošnjaka i Šokaca na posjede biskupije i kaptola. Većina doseljenika tako je organizirano naseljena na nova prebivališta, što je rezultiralo stvaranjem skupine bošnjačkih naselja neposredno južno od Pečuha, dok se prema jugoistoku, sve do Mohača, nizao pojas šokačkih naselja.
Taj se niz šokačkih naselja zatim nastavljao južnije, u Baranjskom trokutu, obuhvaćajući sljedeća mjesta: Dályok (Duboševica), Izsép (Topolje), Hercegmárok (Gajić), Darázs (Draž), Kiskőszeg (Batina), Nagybodoja (Podolje), Hercegszöllős (Kneževi Vinograd), Baranyavár (Branjin Vrh), Benge (Šumarina), Lőcs (Luč), Petárda (Baranjsko Petrovo Selo), Torjánc (Torjanci) i Kásád (Kašad).
Osim navedenih naselja, u vezi s Pečuhom može se spomenuti da su se od početka 17. stoljeća doseljeni i nastanjeni Hrvati iz Bosne, Dalmacije i Hrvatske, kao i bošnjački i dubrovački trgovci, nastanjivali prvenstveno u budimskom gradskom dijelu, na brdu Havi, u okolici Tettye, kod crkve Svih svetih te na području koje se protezalo od crkve sv. Augustina preko ulice Felsővámház sve do Balokánya.
Među prethodno navedenim naseljima, dio stručne literature smatra da šokačko stanovništvo naselja Darázs (Draž), Márok, Izsép (Topolje) i Dályok (Duboševica), koja se nalaze na području između Batine i Mohača, ima bugarsko podrijetlo, dovodeći stanovnike tih naselja u vezu s paulicanskim bugarskim egzodusom krajem 17. i početkom 18. stoljeća te njihovim naseljavanjem u Ugarskoj. Uz to, nakon pregleda matičnih knjiga i popisa stanovništva može se utvrditi da su, iako u manjoj mjeri nego u Verőce županiji, Bačkoj ili područjima uz Dunav, katolički Bugari naseljeni i u Baranji nakon gušenja Čiprovskog ustanka (Pečuh, Nijemet, Mohač).
Na ovome mjestu također treba spomenuti i konkretne migracijske smjerove, jer je tijekom ratova za oslobođenje dio vjernika koji su pripadali samostanu u Srebrenici izbjegao u Mohač. Osim toga, između 1701. i 1704. godine obitelj Batthyány naselila je na svoja vlastelinstva u Bólyju takozvane „katoličke Race”.
Kao posljedica navedenoga, prema izračunima Lászlóa Szite, neposredno prije Rákóczijeva ustanka u Baranji je, uz 187 naselja naseljena Mađarima i 25 naselja naseljena Srbima, postojalo 64 naselja nastanjena Šokcima, Bošnjacima i Bunjevcima. Rákóczijev ustanak pogodio je stanovništvo naše županije jednako teško kao i stanovništvo u Somogyju ili Bačkoj, jer su upadi Srbe i kuruca zahvatili i područje Baranje.
Nakon sklapanja Szatmárskog mira 1711. godine situacija se postupno stabilizirala: dio izbjeglica vratio se svojim naseljima, dok su istodobno provedena i nova naseljavanja. Kao završni čin trećega velikog migracijskog razdoblja, 1714. godine u Baranju su pristigli bunjevački doseljenici iz područja oko Ogulina i Brinja. Time je završen najintenzivniji dio migracijskih valova koji su zahvatili Baranju od početka 17. do početka 18. stoljeća; nakon toga uglavnom svjedočimo unutarnjim preseljavanjima.
Kao dopunu navedenome smatramo važnim napomenuti da je Baranja, točnije područje Pečuške biskupije, bila jedno od središta pokušaja crkvene unije sa Srbima, koji je kasnije završio neuspjehom (uz Mletačku Republiku i Vojnu krajinu). Unatoč općem neuspjehu, može se govoriti o manjim djelomičnim uspjesima, jer su na području naše županije postojale pravoslavne skupine koje je uspjelo privesti katoličkoj uniji. Time smo željeli skrenuti pozornost i na sudjelovanje stanovništva srpskog i vlaškog podrijetla, koje je pripadalo srpskoj patrijaršiji, u etnogenezi razmatranih baranjskih hrvatskih etničkih skupina.
Nakon navedenoga, tri glavne migracijske etape doseljavanja baranjskih Hrvata u ovom poglavlju možemo sažeti na sljedeći način:
Migracija Hrvata većeg opsega, koja se može dokumentirati iz izvora, započela je na području županije početkom 17. stoljeća. Zahvaljujući toj, kao i drugoj većoj migraciji koja se može datirati između 1645. i 1655. godine, do početka druge polovice 17. stoljeća oblikovala se osnova baranjskog bošnjačko-šokačkog naseljenog prostora. Uz Baranju, drugo glavno odredište tog drugog migracijskog vala bilo je područje Bačke.
U naseljavanju katoličkih južnoslavenskih vjernika i u njihovoj duhovnoj skrbi, osim bosanskih franjevaca i svjetovnih svećenika, slično kao na području sjevernog Somogya, sudjelovali su i isusovci, u znatno većoj mjeri nego u Bačkoj ili na područjima uz Dunav.
Treći veliki migracijski val odvijao se između 1686. i 1714. godine. Njegova najintenzivnija faza podudara se s razdobljem pečuškog biskupa Matije Radonaya, koji je snažno poticao organizirano naseljavanje.
U etnogenezi baranjskog hrvatskog stanovništva dominirali su Bošnjaci iz sjeverne Bosne te Šokci iz središnje Bosne i istočne Slavonije. Uz njih, u većim gradovima, ponajprije u Pečuhu, nalazimo i Hrvate iz Hrvatske te dubrovačke trgovce. U tom procesu etnogeneze ne smijemo zanemariti ni utjecaj Bugara, čija je uloga bila manja nego u Bačkoj ili na područjima uz Dunav, ali i ulogu Srba koji su bili prisiljeni na crkvenu uniju.
Hrvatsko stanovništvo, jednako kao u Baranji i Somogyju, pretrpjelo je osjetne gubitke tijekom Rákóczijeva ustanka. Nakon toga znatan dio izbjeglica vratio se u svoja naselja, dok su posljednje veće skupine doseljenika pristigle 1714. godine iz bunjevačkih naseljenih područja na sjevernom dijelu Like te između Like i Gorskog kotara.
Što se tiče unutarnjih preseljavanja nakon završetka ratnih prilika i razdoblja konsolidacije koje je uslijedilo nakon Rákóczijeva ustanka, za nas je u odnosu između Baranje i Bačke najvažnija migracija Šokaca prema lijevoj obali Dunava.