SZÁVAI JÓZSEF:
PLESOVI BOŠNJAČKIH HRVATA IZ OKOLICE PEČUHA

UVOD

Krajem XVII. i početkom XVIII. st. ogranak bošnjačkih Hrvata katoličke vjeroispovijesti pod vodstvom franjevaca pristigao je u Baranju u više migracijskih valova. Naselili su srednjovjekovno utemeljena mjesta koja su za vrijeme turskih napada opustjela. Današnja imena tih naselja jesu: Ata, Kukinj, Nijemet, Udvar, Pogan, Salanta, Semelj, Sukit, Suka. Bošnjaci su sa sobom donijeli razvijenu stočarsku kulturu i dobro poznavanje gajenja povrća, zbog čega su kasnije od stanovnika okolnih šokačkih naselja dobili i svoj nadimak (kupusari). Na pečušku tržnicu (na pijacu) sve do današnjih dana dolaze prodavači povrća i izvrsnog kiselog kupusa iz okolnih bošnjačkih sela. Starije žene još i dan-danas nose narodnu nošnju: karakteristična suknja i marama već izdaleka odaje njihovu narodnost. Na kraju članka pronaći ćete kratak sažetak o njihovom životu punog borbe za opstanak, tijekom kojeg su očuvali, sve do današnjih dana, svoj jezik, kulturu i katoličku vjeroispovjest.

Prilikom istraživanja plesova i plesnih običaja mogao sam se osloniti na radove velikih predaka: metode istraživanja već su izradili i mađarski istraživači (prvenstveno György Martin), a i stručnjaci narodnih plesova naših južnih susjeda (na čelu sa sestrama Janković i Dr. I. Ivančanom). Istraživanje olakšava i činjenica, da se radi i o danas živoj narodnoj tradiciji (iako se ta tradicija na najviše mjesta može naći samo u ostacima). Poteškoću predstavlja da se radi o složenom, višeslojnom plesnom materijalu koji se sastoji od mnogo plesova i čije je metodično sakupljanje otpočelo tek u zadnje vrijeme (od 1970-ih g.). U ovoj ćemo maloj knjižici, osim konkretnih opisa plesova i plesnih običaja, pokušati odrediti i one utjecaje između raznih narodnosti, koje su formirale plesnu tradiciju u prošlosti i na čiji se utjecaj razvio današnji, bogat (raznovrstan) plesni materijal.

Nisam unaprijed koncipirao s kakvim ciljem i kome ću napisati ove stranice, ali sam znao da to trebam uraditi. To je moj prilog jednoj maloj etničkoj skupini koja me je uvijek smatrala svojim sinom i od koje sam naučio ljudskost i štovanje starih, dragocjenih običaja. Ova zapovijed razumijevala se sama po sebi, kao kada u dvorani ili na dvorištu seoskog doma kulture odjednom odjeknu tambure i harmonika, ljudi se hvataju u kolo, započinju pjesmu i ples, a sve to zato, jer tako treba biti. Hvatajte se curice do mene...

PLESNI OBIČAJI

Važna plesna prilika za mladež, od prekretnice stoljeća do kraja 50-ih g., bio je ples nedjeljom popodne. Počinjao je svake nedjelje popodne oko 3-4 sata, izuzev adventskog i korizmenog razdoblja, i zavisno od godišnjeg doba mjesto mu je bilo ili u nekoj prostoriji gostionice (krčme) ili na njenom dvorištu. Mladi ljudi u društvu starijih skupljali su se u točionici. Dok su se stariji kartali i razgovarali, momci su pjevali i naređivali glazbu (svirku) od mjesnih svirača. U našim selima zlatno doba gajdi traje do 20-ih g.; zatim vladajući postaju tamburaški sastavi ponegdje s violinom na čelu, a u posljednje vrijeme harmonika. U nedostatku ovih kao glazbena pratnja poslužila je i usna harmonika. Djevojke su se u društvu starijih žena i rodbine, nalazile u drugoj prostoriji krčme, u točionicu nisu smjele stupiti. Prije početka plesa i u odmorima pjevale su pjesme sa sporim tempom (U livadi pod jasenom...) i polako su koračale na njihov takt. Potom je slijedila brža pjesma (Hajdemo se u škovrt okretat’..., Hajdte druge da se okrećemo...) na čiji su ritam koračale, odnosno okretale se u krugu, držeći se za ruke ili s prekriženim rukama. Momci su iz točionice obično dolazili uz pratnju svirača pjevajući svakom dobro poznati “bećarac. Prvi je ples uvijek bilo Kolo. Ples su najčešće otpočela tri momka držeći se za ramena, ali su se skoro u istom trenutku priključile i djevojke. Kolo su plesali u zatvorenom krugu; momci držeći se za ruke (ispred ili iza djevojaka), a djevojke stavljajući ruke na ramena momaka. Kolo se kretalo ulijevo, prvo jednostavnijim, a potom složenijim koracima (udaranje petom o petu, križanje). Ponekad je neki momak, pokazujući svoju vještinu uvukao krug. Česte su bile šaljive dosjetke, podvikivanja, te zadirkujuće, u samom Kolu improvizirane poskočice. Kolovođa je upravljao Kolom, a ponekad i glazbom (Hajd’te u kolo!; Kolo sviraj!; Drmaj se!; Đeco na jednu stranu!). Glazba je postala sve brža i brža, za kraj je i u plesu dolazilo do najtežih figura. Kolo je moglo potrajati i 20-25 minuta zavisno od zahtjeva plesača i vještine svirača.

Iza Kola su slijedili već prema izboru parovni plesovi i plesovi u troje; strogog redoslijeda nije bilo, repertoar se formirao prema raznovrsnosti (npr. jedan redoslijed plesova je bio: Kolo, Tanac, Ranče, Jabuke, Na dvi strane kolo, Kolo). U periodima od 1-2 sata, s odmorima od 1/2-1 sat vremena, prvi dio plesne zabave trajao je do smrkavanja. Sudionici su tada otišli kući večerati, a zatim se veselje nastavilo najkasnije do ponoći.

Također je mladež mogla plesati za vrijeme toplih ljetnih mjeseci prilikom večernjih razgovora pred kućama. U Kukinju, pred nekadašnjom školom, stojala je peć (furuna) od blata; to je bilo omiljeno sastajalište starijih i mlađih. Sjedeći na banku stariji su razgovarali o gospodarstvenim stvarima, a mladi o svojim odabranicama/odabranicima. Pjesmu je uvijek započeo momak s dobrim glasom, a pjevanju bi se priključili i stariji. Na svirku usne harmonike ili tambure mogla se razviti i manja plesna zabava. Ponekad su pozvali i Kloću, mjesnog gajdaša, koji je za par filira svirao sve do deset sati (to je bilo krajnje vrijeme za koje su i mladi obvezatno trebali stići kući).

Plesne prilike za starije bile su svadbe, berba, te svinjokolja u pokladnom razdoblju. Njihovi su omiljeni plesovi bili: Kolo, Tanac, Todore i Dunje ranke. U svadbi, oko ponoći, kada su već mladi svoju snagu prikupljali za sutrašnji dan, stariji su pozvali k sebi gajdaša - Lele, dunje ranke, to sviraj meni! - i taj stari ples igrali su s obilježjem prikazivanja. Gajdaš je, kao na najviše mjesta jedini svirač, uživao veliko štovanje; u Ati i Sukitu su stavili jastuk na nevjestinu škrinju, na to su ga posadili i tako je svirao dva dana.

Na prelima i pri komušanju kukuruza pored pjevanja starih pjesama i balada uvijek je došlo i do plesa.

U Poganu, 20-ih g., djeca, koja naravno nisu smjela ići u gostionicu (krčmu), skupljala su se poslije večere u kući Marjana Lukača. Svako dijete platilo je 10 filira sviraču na tamburi; i taj je ples za djecu trajao do 9 sati. Djeca su, 30-ih g., mnogo plesala na svirku usne harmonike koju je svirala njihova prijateljica Marija Bošnjak (Pupina).

Čuven je bio ples uoči dana Svetog Stjepana u šaroškoj čardi, pored mohačkog puta. Ovdje su se zajedno (ali ipak odvojeno) veselili Mađari, Švabi (Nijemci) i stanovnici okolnih bošnjačkih i šokačkih sela. Kolo se plesalo u ogromnom krugu na dvorištu čarde. Mnogi su mladi ovdje pronašli svoju odabranicu za budući brak; tako je ovaj događaj imao i obilježje ”sajma djevojaka”. Sličan događaj bilo je proštenje na dan svetog Petra i Pavla u Pečuhu, u krčmi Schmidt na šikloškom putu. Tada su u Katedrali slavili veliku misu, a zabava i veselje trajali su, u krčmi pored južne gradske kapije, sve do zore.

Poznavanje i izvođenje plesova bio je glavni faktor u hijerarhiji momaka. Momak, koji je lijepo pjevao, dobro plesao, iako je bio siromašniji, mogao je dobiti za ženu bogatu djevojku (pogotovo, ako djevojka nije bila baš lijepa).

Općenito možemo zaključiti da je prillikom svakog crkvenog blagdana (kalendarskog blagdana i proštenja) došlo i do igranke. Isto važi i za prekretnice ljudskog života (zaruke, svadba, krštenje, poziv u vojsku).

Današnje prilike za ples ograničavaju se na svadbu i proštenje, eventualno na zabave (balove) uoči Poklada, Uskrsa ili berbe; spontanog plesa (vidi: večernji razgovori, divani) već uopće nema. Ponegdje, u nekim selima, zimi se organizira ”dan starih”, gdje se stariji vesele i zabavljaju. Na pozornicama sela s asimiliranim i miješanim stanovništvom rijetki su gosti folklorni ansambli; za stanovnike i taj se događaj smatra blagdanom.

Iako glavna tema ovog rada nisu orkestri i svirači, htio bih se u nekoliko redaka ipak sjetiti onih, koji su lijepe pjesme i plesne melodije svirali na raznim zabavama i svadbama. O njihovom znanju, nestašlucima, raznim zgodama i nezgodama kruže već legende. Takav je bio Stipa Pavković (Patak ili Stipo) udvarski violinist mohačkog podrijetla i njegov orkestar; tamburaš Antal Kovač (Tončika) iz Mohača i njegov sastav; obiteljski orkestar Berger iz Semartina; mnogi tamburaški sastavi iz Mohača i Vršende; svirač na bugariji (kontri) Tuno Župan (Tunka) iz Semelja; te gajdaši: Marjan Klarić (Đeda Mida) iz Birjana; József Ardai (Jozo) iz Križevaca; Đuro Barac iz Kande; Kloćo Đurak i Marcika iz Kukinja; Andrija iz Sukita; Kajade i Pavko Štandovar iz Pogana; Dik Tomika iz Borjada; Marko Đedin iz Udvara.

GRUPIRANJE PLESOVA

Plesove možemo grupirati prema raznim karakteristikama: prema formalnom obilježju (po obliku); prema redoslijedu povijesnog razvoja (prema pojavi); prema tome jeste li ples ”preuzet” ili je ”svoj, vlastit”.

Prema formalnom obilježju razlikujemo:

  1. plesove u krugu (Kolo, Drmavica, Okretanje)
  2. plesove u paru (Tanac, Ranče, Pačići)
  3. plesove u troje (Todore, Jabuke)

Plesovi u krugu obično su mješoviti, podjednako ih plešu i žene i muškarci. Parovne plesove plesali su muškarac sa ženom, ili žena sa ženom. Plesove u troje plesao je jedan muškarac s dvije žene.

Prema vremenskom redoslijedu razlikujemo:

  1. stari sloj (plesovi prije prvog svjetskog rata)
  2. sloj plesova koji su se pojavili između dva rata
  3. plesovi upoznati poslije drugog svjetskog rata

Plesni materijal uspjeli smo rekonstruirati unazad do početka ovog stoljeća; prisjećanje, pamćenje upitanih starih ljudi doseže do tada. Stari sloj plesne tradicije čine plesovi poznati na prekretnici stoljeća. To su: Kolo, Tanac, Todore, Drmavica, Dunje ranke, Ranče. Za razdoblje između dva rata karakteristično je ”organsko” preuzimanje; upoznati plesovi mogu dospjeti u plesni materijal jedino na temelju zakona vlastite tradicije i stila, izmijenjeno prema vlastitom ukusu. Ovi ”preuzeti” plesovi danas se već smatraju ”svojima”, a prema stilskim obilježjima skoro su sasvim istovjetni sa plesovima starog sloja (Kukunješće, Rotkve, Srpsko kolo, Trojanac, Pačići). Nakon drugog svjetskog rata nastavilo se raspadanje okvira seljačkog načina života; a nakon kratke renesanse i folklor je počeo nazadovati. Plesovi koji su u ovo vrijeme dospjeli u plesni materijal rezultati su ”neorganskog” preuzimanja; njihova originalna stilska obilježja samo su se deformirala, tradicija ih ne priznaje svojima. U posljednje vrijeme, na utjecaj plesačnica i folklornih ansambala šire se plesovi koji ponegdje istiskuju starije plesove ili ih sasvim unakazuju. Ovamo pripadaju: Bugarsko, Hajd na levo, Momačko, Čačak, Šestorka, kao i razni makedonski plesovi.

”Preuzimanje” plesova u slučaju Bošnjaka spada među najteža pitanja, budući da je tijekom svoje povijesti ovaj narod bio u dodiru, odnosno zajedno je živio s mnogobrojnim narodima. Za vrijeme turskih napada jedno za drugim su slijedile razne migracije koje su utjecale i na bošnjačke Hrvate u pradomovini (ne može se isključiti ni to, da je prije dolaska u Baranju ova etnička grupa obitavala neko vrijeme uz rijeku Savu ili na području današnje Slavonije). Na sadašnjem mjestu na Bošnjake mogao je utjecati folklor susjednih i udaljenijih šokačkih sela (rodbinske veze, proštenja, sajmovi), ali je posredovanjem orkestara vjerojatan i utjecaj baranjskih, te drugih Srba (melodije plesova, mijenjanje koraka), ne spominjući i utjecaj Nijemaca s kojima su zajedno živjeli, kao u današnje vrijeme i utjecaj Mađara. Uzajamno djelovanje pokazuje i veliki broj plesnih naziva i melodija, te sami plesovi koji se mogu pronaći i kod drugih etničkih skupina. Samo nekoliko riječi o teškoćama istraživanja: razne etničke skupine često podrazumijevaju pod istim nazivom drugi ples; isti ples plešu na drugu melodiju; eventualno je samo melodija ista, a ime se i koraci plesa razlikuju.

 O ZAPISIVANJU PLESOVA

Pri opisivanju plesova služili smo se sljedećim gledištima (prema Györgyu Martinu,     Dr. Ivanu Ivančanu i prema sestrama Janković):

  1. nazivi plesova
  2. funkcija plesa (mjesto u plesnom redoslijedu; solo ili masovni plesovi)
  3. kada se pleše
  4. tko pleše (muškarci/žene, ladi/stari)
  5. način hvatanja
  6. forma, oblik, smjer kretanja
  7. struktura plesa (dijelovi, vezani-nevezani dijelovi)
  8. koraci, varijante (bogatstvo motiva)
  9. melodija (glazbena pratnja, pjesme, instrumenti)
  10. povijest plesa (pojava, preuzimanje, utjecaji)
  11. zanimljivosti (čuveni plesači, plesovi)

Pri postavljanju redoslijeda plesova obično slijedimo put od starijih prema novim plesovima. Budući da neki plesovi ipak imaju i novije varijante, a ni postavljanje redoslijeda nije uvijek moguće, ovim ćemo se gledištem koristiti fleksibilnije.

NAZIVI PLESOVA

Na prvom mjestu stoji naziv koji se najčešće koristi, a u zagradi smo dali šokačko ime.

  1. Kolo; Kolo na jednu stranu, Veliko kolo (Kupusarsko kolo)
  2. Dunje ranke
  3. Tanac; Po dvoje (Snašo)
  4. Ranče
  5. Todore; Po jedanput drmavica; Tedu,tededu
  6. Drmavica; Marice kolo; Po triput drmavica, Kratka drmavica; Kabanica; Po petput drmavica, Dugačka drmavica (Sitne bole)
  7. Okretanje
  8. Na dvi strane kolo; Po dvaput drmavica (Šklecalica, Trusa)
  9. Tandrčak; Tandrca
  10. Jabuke (Jabučice, Jagodice)
  11. Romanska
  12. Kukunješće (Trička)
  13. Rotkve; Hopa cupa
  14. Trojanac
  15. Srpsko kolo; Devojče, Radojče; Grli me, ljubi me; Vranjanka
  16. Pačići

OSTALI PLESOVI

Dolje navedeni plesovi nisu općenito poznati, te se nalaze na periferiji plesne tradicije; podrijetlo im je nesigurno.

Dere: poznat je samo u Udvaru; sličan je plesu iz Slavonije i iz okolice Zagreba uz koji se pjeva i tekst.

Repa: skoro bez ikakvih promjena, u Hrvatskoj općenito poznata, plesana i pjevana forma; pogotovo dječji ples.

Hajd’ na lijevo: blizak je slavonskoj formi.

Doktore: sličan je plesu iz Slavonije.

Farbačica ili Farbarica: s pjesmom Kad se Cigan zaželi medeni’ kolača... među domaćim Hrvatima i Srbima općenito poznat ples.

Bugarsko: drugim imenom Zaječarka; rasprostranio ga je folklorni pokret iza 1945.g.; srpskog podrijetla.

Srpkinja: plešu slično originalnoj koreografiji; uz ples se ne pjeva.

Spominju se još dva plesa: Milane (vjerojatno je varijanta neke srpske gradske igre) i Rokoko (poznat ples u Bačkoj i Slavoniji). Plesove koji su se proširili 70-ih g. zahvaljujući plesačnicama (i koji su česti plesovi današnjih plesnih prilika) ovdje nećemo nabrojiti. Također nećemo spomenuti plesove preuzete od Nijemaca i Mađara (valcer, polka, čardaš).

O plesovima s predmetima imamo samo blijede uspomene. To je plesanje oko jedne ili dvije batine, što su vjerojatno bošnjački pastiri preuzeli od Mađara kao kuriozitet.

IZMEĐU DVA RATA

Između 1918. i 1921.g. Baranja je bila pod srpskom okupacijom (s ostalim teritorijima Južne Mađarske). Među ovdje stacioniranim vojnicima našli su se i svirači, koji su posjećivali plesne zabave bošnjačkih sela u okolici Pečuha, te je mladež brzo naučila jednostavne i dinamične plesove Srba (na drugim okupiranim teritorijima slično se odigralo, npr.: u Desci, gdje su marširajuće srpske čete dočekali s glazbom domaćeg srpskog orkestra). Ipak, za općenito proširivanje tih plesova trebalo je vremena. U ovom periodu se pojavljuju prvi tamburaški sastavi, koji postaju širitelji novih melodija i plesova, te polako istiskuju iz sviranja gajdaše koji su rijetko napuštali svoje selo. Tridesetih godina iz Mohača kreće nova moda odijevanja i preoblikuje narodnu nošnju Bošnjaka i seoskih Šokaca. Centar ili posrednik novih plesnih i glazbenih utjecaja u većini je slučajeva također urbani Mohač (i Patak potječe odavdje).

OPĆE KARAKTERISTIKE BOŠNJAČKIH PLESOVA I DANAŠNJI POLOŽAJ PLESA

Plesna tradicija Bošnjaka koji su pristigli iz Bosne u Baranju i ovdje se naselili, jeste složena, šarolika tradicija, koja čuva stare plesove i stari stil. Ona je u stanju asimilirati u sebe novije utjecaje, a istovremeno vidni su na njoj i modni utjecaji najnovijeg vremena koji je pojednostavljuju i ujednačuju. Pored starog stila kojeg karakteriziraju plesanje u zatvorenom kolu, počimanje u lijevu stranu i starinski način vezivanja, nakon prvog svjetskog rata pojavio se i novi stil srpskih plesova koji se plešu u otvorenom kolu, počinju u desnu stranu i koriste jednostavno hvatanje za ruke. Miješanje dvaju stilova dovodi do otvorenih kola, do nesigurnosti smjera pri počimanju plesova, te do mnogobrojnih, mješovitih i privremenih načina vezivanja. Glavni elementi bošnjačkog stila plesanja, kao što su blagi titraji koji kreću prema gore, brzi, sitni koraci na punim stopalima, čvrsto na stopala pristižuće truskanje, ravno držanje tijela, suzdržljiva improvizacija u plesu nadopunili su se sa stilskim karakteristikama seoskog i gradskog načina plesanja srpskih vojnika iz raznih krajeva. A to su laki titraji koji kreću prema dolje, dinamični koraci koji se u prostoru više kreću, ukršteni koraci na polustopalima, odvajanje nogu od zemlje, držanje tijela uz malo savita koljena, podignute ruke savite u laktu ili dolje spuštene ruke, i samo kolovođi dopuštena improvizacija. Neko vrijeme ova dva stila mogu živjeti jedan pored drugog, ali uzajamno se deformiraju i to na račun propadanja plesa i umijeća plesanja. To se odnosi pogotovo na razdoblje iza drugog svjetskog rata.

Promjena plesova ukazuje na put od vezanih, tehnički težih starih plesova s jednostavnim

kretnjama i prostornim oblicima prema nevezanim, tehnički lakšim novijim plesovima sa složenijim kretnjama i prostornim oblicima.

O plesovima iz Lukovišća Jolán Borbély[1] piše sljedeće:

”Na račun tradicionalnih plesova mjesnog podrijetla, u krugu mladih, s prigodnim obilježjem raširila su se ona novija kola, koja su se iza prvog svjetskog rata pojavila po prvi put u županiji Baranji i između Dunava i Tise posredovanjem srpskih vojnika. Njihovu popularnost proširio je seoski plesni pokret 50-ih g. Dinamična kola s velikim kretnjama, trčećim koracima i poskocima zahtijevaju neznatnu vještinu plesanja, nasuprot starim drmešima sa sitnim koracima. Ipak, njihova je scenska primjena privlačnija zbog prostornog efekta. Kreću se u velikom prostoru, ne samo po kružnici i nemaju određeni smjer kretanja... U Lukovišće su ovi plesovi dospjeli samo sredinom 50-ih g. posredovanjem narodnosnih učitelja, instruktora i nastupima domaćih “južnoslavenskih” ansambala. U plesnom blagu mladih ovi plesovi zamjenjuju mjesna tradicionalna kola.”

Situacija - s odgovarajućim promjenama - ista je i kod baranjskih Bošnjaka. Posredovanjem učitelja, plesača, seoskih čelnika, svirača i drugih seoskih ljudi koji se čvrsto vezuju uz tradiciju na nekim je mjestima uspjelo zadržati nestajanje plesova i uopće nestajanje plesanja.

Naravno, ne može se sve obrazložiti širenjem srpskih plesova. Naš se teritorij nalazi na raskrižju između Srednje-Europe i Balkana, mnogo puta je mijenjao svoga vlasnika, a putem svojih doseljenika mnogo puta je počeo novu stranicu i u povijesti plesa. Švabi i Bunjevci, Srbi i Bošnjaci, Šokci i Sikuljci, Hrvati i Mađari, Slovaci, Rusini i Rumunji živjeli su i žive u Južnoj Mađarskoj. Za ovo je dobar primjer mnogonacionalna Baranja. Pored dolaska i odlaska raznih nacija kao faktor formiranja plesnog materijala pojavljuje se i urbana sredina sa svojim gradskim, gospodskim plesovima. Pečuški Bošnjaci koji su do nedavno živjeli u budimskoj četvrti grada održavali su rodbinske veze sa žiteljima okolnih sela. Oni su pak dolazili u grad na vašar i tržnicu. Bošnjak iz Ate koji se bavio gajenjem povrća trgovao je sa Švabima iz Vókánya i Újpetre, i s Mađarima iz Kistótfalu. A onda tu su još i proštenja, vašari, svadbe... Cijeli red raznih utjecaja. Glavni oslonac svake nacionalne manjine u borbi za opstanak jeste materinski jezik, škola i vjera koja sa svojim moralnim zakonima štuje tradiciju. Sve ovo, sa strane službene Mađarske, vladajućih ideologija, sebičnog i glupog birokratizma bilo je napadnuto u prošlosti i prouzrokovalo je velike gubitke. Folklor nije cvjetao tamo, gdje su za hrvatsku riječ dobivali batine.

Današnje stanje plesova karakterizira opće propadanje.  Predstavnici  one  generacije  koji su na selu plesali još u prirodnim okolnostima više ne žive  ili ih ima sve manje i manje. Današnja je srednja generacija u boljem slučaju naučila plesove u kulturnoj grupi. Sretniji je onaj dio današnje mladeži koji je naučio plesove u pečuškoj Srpsko-hrvatskoj (kasnije Hrvatskoj) osnovnoj školi i gimnaziji. Djeci i mladeži mnogo znače gradske plesačnice glede ponovnog učenja plesova, ali to ipak ne može zamijeniti raspadnute seoske zajednice.

Pedesetih godina nestalo je Okretanje i Dunje ranke, 60-ih g. Romanska i Todore. Rijetko se plešu Drmavice i Tandrčak. Ostalo je Kolo, plesovi u paru, Jabuke i plesovi srpskog podrijetla. Prestalo je pjevanje pri plesanju.

Međutim, kao novi elementi pojavili su se razni srpski i makedonski plesovi koji su se naučili u školi, folklornom ansamblu ili u plesačnicama. Privlačne, šarolike, te mnogo puta egzotične melodije (neparni ritmovi) ovih, i plesovi koji se sastoje od jednostavnih do virtuoznih koraka od 70-ih g. postali su popularni ne samo u krugu narodnosne mladeži. No ipak, ne postoji nikakva veza između Kola (koji je i danas svačiji ples) koji se svira i pleše u balu na proštenje i između ”upućenih” plesova (kao što su istočno-srpska Šestorka ili makedonska Crnogorka koje poznaju najčešće članovi plesnih ansambala). Jedina je veza da ih svira isti orkestar. Nažalost, prelaženje/predavanje plesnog znanja s generacije na generaciju u najviše je sela prekinut; plesanje je postalo nezanimljivo, a znanje plesa bezvrjedno.

U drugom pogledu čuvanje i očuvanje običaja traje sve do današnjih dana. Prije nekoliko godina na zarukama Milice Kundar iz Kukinja svirao je mjesni harmonikaš Ivo Grišnik; u svadbi Tibora Bošnjaka također iz Kukinja drugog dana popodne nevjestin ples su otplesale ”maske” obučene u stare babe (u dronjcima, krpama); na svinjokolji kod Božanovićevih u Udvaru također su se pojavile ”maske” (pokladni prikupljači darova); čika Marko Udvarac iz Ate pucao je lovačkom puškom u zrak kada mu je orkestar svirao omiljenu pjesmu; vršendski Cigani još i dan-danas odlaze na proštenja u Semelj, Pogan i sa svojim lošim gitarama, s uzicom pričvršćenim violinama sviraju bošnjačkom stanovništvu. Ipak, to su samo odjeci jedne stare, šarolike i cvjetajuće kulture, koja stjecajem okolnosti sve brže odlazi u zaborav.

POVIJESNI SAŽETAK PROŠLOSTI SELA ATE

Iz arhivskih podataka i rukopisnog rada posljednjeg ovdašnjeg učitelja, Ladislava Matušeka, možemo dobiti skiciranu sliku o povijesti Bošnjaka iz Ate.

„1696. Ata, županija Baranja. Mjesto je udaljeno od Pečuha 1 1/2 milja. Ima ukupno 29 jutara oranica, plodnih i neplodnih teritorija. Zemljišta ima. Selo je pripadalo privatnoj blagajni cara. Posjedovao ga je vlastelin Csanády kojem su plaćali godišnje 5 forinti i 50 dinara. Turskom gospodaru Hasin Agi davali su desetinu od žitarica, a Njegovom su Veličanstvu kasnije davali porciju (porez).”

„1709. U selu živi šest “rackih” kmetova, imaju tri zaprege za plug. Te su ispred kuruca prenijeli preko Drave, u Slavoniju. I sad tamo žive, imali su dobre vinograde na Bregu. Opustjeli su, nitko se ne brine o njima u ovom ratu.”

„1734. Svjedok je Antun Križić iz biskupskog Nijemeta, otprilike je 62 godine. Dobro poznaje granice i znakove između pustare Ate i sela Biše i stoga, što je rođen u Ati, te je tamo živio otprilike 20 godina sa svojim roditeljima. Za vrijeme Turaka i do ponovnog osvajanja stalno je u Ati živio, i napasao - oprostite zbog izraza - svinje i druge životinje.”

„1746. Žitelji novonastanjenog sela Attya: Marko Rigonić, Blažin Kovačić, Đuro Belerić, Czamar Margo, Ivan Vrbanac, Ivo Štandovar, Ibrahim Tandić, Stanko Šterbenac, Ivan Štandovar, Vidna Sečar. Svi su došli iz Bosne i dobri su podanici.”

„1943. U selo se uselilo 10 doseljenih obitelji iz županije Szabolcs i Hajdú (OMCSA-doseljenici). To su mnogobrojne obitelji, uvijek su bili jako siromašni. Svakidašnji su kruh zarađivali nadnicom.”

„1945. Oslobođenje je donijelo nov život u naše selo... Na podjelu je došlo zemljište nekoliko njemačkih obitelji, ali je to na višu naredbu obavilo bilježništvo iz Salante. Ratni strah sve više nestaje... Rujna, godine 1945., utemeljena je partija. Većina članova se ne može smatrati ozbiljnim članom. Unatoč opomeni partijskog sekretara pokušali su postupiti nezakonito. Jedino ih je to vodilo u partiju, da imaju mogućnost zahtijevanja zemlje i sada, kao ljudi s mnogobrojnom obitelji, mogu dobro iskoristiti ovu priliku. U Ati nije bilo mogućnosti zahtijevanja. Afera nekoliko njemačkih obitelji, koje su sumnjičili s Volksbundom, kasnije se raščistila. Bila je to kleveta.”

„1949. Sve više čujemo novu riječ: kulak. Kod nas je bilo nepoznato pravo značenje ove riječi. Na listi kulaka su se nalazili: Marko Horvat (Cili), Mišo Štandovar (Ulesa), Ivo Horvat (Lovro), József Tamcsu, András Hódosi...Za vrijeme kada je Horvat bio je predsjednik savjeta, karakteristični su bili obvezatni otkupi, naplaćivanje poreza, čišćenje tavana. Poreznik Kovač bio je čudovište ovog kraja. Nije znao za pomilovanje. Ljude je sakupljao na ulici, otpratio ih je kući i isprešao iz njih i posljednji filir. Za 50 Ft prodavao je hranjenike, za 200 Ft rogatu stoku.”

„1952. Godina je dobro počela: dobili smo poštanski ured.”

„1956. Utjecaj revolucije osjeća se i u selu Ati.”

„1957. U selo su uveli struju, iako ju 1/3 stanovništva nije povoljno primila, ističući konzervativnost: “ako su naši stari mogli živjeti bez nje, možemo i mi.””

„1960. 23. rujna održala se svečanost uoči predaje doma kulture. Nastupili su djeca i dvije omladinske grupe, s mađarskim i “južnoslavenskim” programom. Ovdje smo se prvi put sreli s poznatim i priznatim narodnim tamburaškim sastavom Antala Kovača, koji je svojom izvrsnom svirkom zabavljao publiku sve do zore. Vrhunac večeri i programa bio je zbor bošnjačkih snaša, te “južnoslavenski” ples koji je uslijedio.”

„1961. Utemeljena je poljoprivredna zadruga. Bilo je jako teško uvjeriti bošnjačke poljopri- vrednike da stupe u nju.”

„1964. Sprovedeno je ujedinjene zadruge sa zadrugom iz Egraga. Sve više se javljaju znakovi pasivnosti i nemarnosti...S ujedinjenjem se i plaća članstva snizila s 32 Ft na 22 Ft.”

„1965. Od siječnja prestao je rad samostalnog seoskog vijeća u Ati, konačno su ga priključili egraškom.”

„1974. Viši su razredi, pokretanjem okružnih škola, iz Ate dospjeli u Egrag.”

„1976. S odlaskom u mirovinu učiteljice Katalin Gábriel prestao je i rad nižih razreda u Ati.”

 

[1] Borbély Jolán: Lakócsa táncai. Sokszínű hagyományunkból. I. Szerkesztette Lányi Ágoston–Olsvai Imre. Buda- pest, 1973: 13–73.