Povijest

„DUŠNOK MI JE NAJMILIJE SELO"

Riječi naslova početni su stih jedne dušnočke pjesmice koju mi je davne 1975. godine priopćio dični starina Ivelja Koprivanac (rod. 1896), a koja se nastavlja ovako: „...jer u njemu vazda je veselo, / ko da nam je saki dan prošćenje / il Pinkežda il kako kršćenje - / zato neka obići Dušnoka, / tu te čeka Janko i Anoka." Ovim se stihovanim recima ima reći: Dođi, namjernice, u naše naselje gdje te čeka i muško i žensko, i staro i mlado. I odista je tako. Prigodom mog pohoda ljupkom Dušnoku, na svakom sam koraku osjećao dobrohotnost i gostoljubivost tih priprostih ljudi našega jezika i imena. Ljeti spomenute godine imao sam sreće susresti se s mnogim osobama podmakle životne dobi, čak i s više starica koje madžarski malo ili uopće nisu znale. Njihov zavičajni hrvatski jezik (još ne nagrđen tuđicama) pružao mi je pravi užitak.
Prikupljajući ponajprije etnološku građu, nisam propustio kazivače pitati što znaju o podrijetlu i vremenu doselidbe svojih predaka. Većina odgovora nije znala, odnosno rekoše mi „Vaja da su naši stari došli iz Horvatske kadgod davno-davno".
Međutim sretoh dvojicu 80-godišnjaka koji su, neovisno jedan o drugom, znali više. Jozelja Belja (Jozušev) mi reče: „Naš puk došo iz Jankovca iz Slavunije." Tu je tvrdnju temeljio na zapisu u molitveniku svoje prabake. Kad je umrla, molitvenik joj, nažalost, stavili u lijes i zajedno s njom pokopali. Budući predvodnikom tamošnje nazarenske sljedbe, djed Jozelja posjedovao je više starih hrvatskih biblija i molitvenika, od kojih izdvajam Daničićev prijevod Staroga zavjeta iz 1867. g., Isusovku od Blaža Modrošića (Temišvar, 1871) i Vienac bogoljubnih pjesama od Marijana Jaića (Budimpešta, 1909). O prapostojbini Dušnočana jednako tako izjasnio se i Petrelja Šantin koji je o tome još u djetinjstvu slušao „starog komšiju Ivelju Matica Ilinog".
Premda obojica rekoše „iz Jankovca iz Slavunije" (jamačno stoga što bačko naselje Janoshalma i Dušnočani zovu Jankovac), pouzdano možemo reći da su posrijedi slavonski Jankovci, i to Stari Jankovci u vinkovačkome kraju. Jugozapadno od Vinkovaca već od srednjega vijeka nahodi se ekavska oaza koja obuhvaća 11 naselja (Andrijaševci, Cerna, Gradište, Ivankovo, Novi i Stari Mikanovci, Prkovci, Retkovci, Rokovci, Šiškovci, Vođinci) čiji su govori veoma slični dušnočkomu: akcentuacija, domalo dosljedna ekavica, šćakavizam, imenička promjena, leksik itd. (ikavski oblici u Dušnoku: divojči-ca, divojka, divičica, prominjit.) Ta je oaza nekoć zacijelo bila šira i pripadali su joj i Stari Jankovci, no zbog odselidbe znatnog dijela njegovih stanovnika u Kalaču, a odatle poslije u Baćin i Dušnok, te doselidbenim valom novog pučanstva govor Starih Jan-kovaca se znatno izmijenio, preostalo starinačko stanovništvo poprimilo je značajke novoštokavskoga ijekavskoga govora.
Ne treba da zbunjuju one crte dušnočkoga govora kojih danas u spomenutoj jezičnoj oazi nema, a susrećemo ih u donjoj Podravini, npr. komparativ na -eji (stareji), nastavak -ena kod ženskih imena (Janjena). Ta dva ekavska područja naime nekoć su tvorila jedinstvenu cjelinu. Budući posve odvojeni od matičnog naroda, Dušnočani (jednako kao i Baćinci) uščuvaju stare jezične osobine, dok su njihove suplemenjake u okolici Vinkovaca stizali utjecaji sa strane.
Pri otkrivanju podrijetla dušnočkih Hrvata pomažu nam i prezimena. Sjeverozapadno od Vinkovaca nalazi se selo Koprivna, od čega je tvoreno prezime Koprivanac, danas jedno od raširenijih u Dušnoku, a koje nalazimo i u Starim Jankovcima te u obližnja dva naselja. Leksik prezimena SR Hrvatske (1976) potvrđuje da osobe s prezimenom Jagica stanuju u Starim Jankovcima, a znamo da je ono jedno od najčešćih u Dušnoku.

U oba sela, u Dušnoku i Starim Jankovcima, susrećemo i prezimena Berta, Bertić, Balaž, Dudaš, Jakšić, Maroš, Matanov, Matić, Pavo, Perić, Tomša.
Nositelja čestog dušnočkog prezimena Hodovan pak ima u okolici Starih Jankovaca (Svinjarevci, Vinkovci, Vukovar). Neka sadašnja i bivša dušnočka prezimena nalazimo u susjednim Vinkovcima: Giljanović, Jagodić, Kopač, Marčeta, Matanić, Mateka, Mateković, Mihin, Perjan, Paviša, Valić; a Pavišić u obližnjoj Cerni, Figuričin u Ivankovu.
Stanovnici svih tih naselja pripadaju šokačkoj grani hrvatskoga naroda, pa nema dvojbe da su se u prošlosti i Dušnočani zvali Sokcima, i to sve dotle dok im državne vlasti sredinom 19. st. ne nametnuše etnik Rac (premda ih za Srbe ne veže ni jezik, ni običaji, ni vjera). Tako se Dušnočani danas zovu Racima, a svoj jezik rackim.
Crkveni dokumenti gotovo dosljedno zovu ih Ilirima, nazivom kojim se podrazumijevaju Hrvati. U „Razpravi..." I. Antunovića čitamo da su stanovnici Dušnoka 1762. g. bili Šokci i Madžari, a 1882. su svi Šokci; 1773. u selu prevladava „ilirski", tj. hrvatski jezik (Lexicon universorum regni Hungariae locorum populosorum); prema podacima crkvenih izvora, 1783. g. u Dušnoku stanuju isključivo Hrvati (D. Barth: Dusnok es papja. U: Dusnoki tanulmanyok, 1999); povjesničar A. Valyi navodi da je Dušnok hrvatsko selo (horvat falu), a dalje da je „colonia Dalmatica", tj. dalmatinski posjed (Magyarország leírása, 1796,1, 538, III, 586), dakle već tada tamošnji su se Madžari posve pohrvatili; S. Katona pak tvrdi da u Dušnoku stanuju Iliri i Madžari (Historia Metropolitanae Colocensis (1800,1,106); E. Fenyes 1851. veli da su Dalmatinci (tako on, uostalom, naziva gotovo sve pripadnike hrvatskih etničkih skupina u Ugarskoj). Potkraj 19. st. Dušnok je imao 654 kuće i 3443 stanovnika, svi su Šokci, piše tamošnji župnik Ilija Kujundžić, rođen u Subotici 1857. (pismohrana Dušnočke župe). S. Borovszky 1910. navodi da su Šokci, a takvima ih u svojim djelima spominju i P. Pekić (Povijest Hrvata u Vojvodini, 1930,102) i M. V. Knežević (O narodnim pesmama kod Šokaca, 1931, 35). Neki ih živući autori, posve krivo, uvrštavaju među Bunjevce.
Pisani spomenici o doselidbi Dušnočana veoma su oskudni. U katoličkom tjedniku „Glas koncila" (1981, 17. br., 6) čitamo da je 1491. kralj Ladislav cijelo područje oko Vinkovaca darovao kalačkoj nadbiskupiji, pa nije isključeno da su nadbiskupi već tada preseljavali tamošnje ratare na svoje posjede u Bačkoj, ili obratno. P. Pekić navodi da su 1660. Dušnok naselili Hrvati Šokci (str. 102), naime Dušnok je 1639. nenaseljena pustara, pa su ih ovamo najvjerojatnije naselili još Turci kako bi obrađivali zemlju, hranili im vojsku i plaćali porez. (Dušnočanin Išvelja Karasin mi ispripovijeda legendu prema kojoj su dvojica pridošlica, Gabrelja Matić i Matok Perić, ubili turskog vojskovođu i oslobodili selo.) Prema drugim izvorima, selo je nastalo na sredini 17. st. kada je ovdje, među močvarama i šumama narod našao sklonište (S. Borovszkv: Pest-Solt-Kiskun varmegve, I, 61). G. 1686. Dušnok se navodi kao ilirska, tj. hrvatska župa (I. Antunović: Razprava... 49), ali 1690. ima svega tri stanovnika, stoga nije oporezovan. Prema J. Er-deljanoviću, Dušnok je u 17. st. djelomično ostao „dalmatinsko" selo (O poreklu Bunjevaca, 1930, 86). Godine 1715. ima 11, 1720. g. 23, 1728. g. 39, 1744. g. 69, a 1760. g. 129 poreznih obveznika (S. Borovszky, I, 61; D. Kosáry, Pest megye a kuruckorban, 1965, 143). Crkvene matične knjige vode se od 1736. g., kada je župnik Nikola Pastorčić.
U spomenutim matičnim knjigama, između 1741. i 1752, kao Dalmatinci, tj. Hrvati, navode se nositelji ovih prezimena: Balo, Baxy (Bazi), Belya, Bencze, Benczin, Berta, Csikós, Deman, Eleki, Fekete, Hegdics, Hodovan, Ivanacz, Jagicza, Jakso, Jambrus, Kapitány, Kelemen, Kernya (Krnja), Komar, Konyar, Koprivanacz, Kovács, Kyss, Matan, Matich, Matika, Nagy, Pajtás, Pavissa, Pavula, Periar (Perjar), Perich, Perusich, Pintér, Puzder, Racz, Radicsits, Rogacs, Ruppa, Scrapac (Škrapac), Sipos, Sivko (Živko), Szitar, Szudar, Tomasko, Tomsa, Tóth, Varga. Ovdje zamjećujemo i tipična madžarska prezimena; njihovi su nositelji ovdje zatečeni starosjedioci, odnosno bivši stanovnici Starih Jankovaca, naime ondje je i u prošlosti bilo, a i danas ima madžarskog življa, dapače, i onih s prezimenom Astaloš, Balog, Tot, Varga (tipičnih i za Dušnok).
U istom razdoblju Fekete, Kapitány, Tot i Varga uvršteni su i među Madžare („Hungara"), a također i: Andreas, Asztalos, Balog Bognár, Bovári, Csanádi, Csany, Facsko, Mihály, Moramarossj, Novak, Sipos i Szikora. Jednako tako Dušnočane dijeli i Sematizam Kalačke nadbiskupije iz 1750, navodeći da „Dalmata" ima 20 puta više nego Madžara (I. Brabec: Kaločki govor. JAZU, Zagreb, 1971, Ljetopis br. 75).
Od kraja 17. st. pa do 1835. Dušnok je kmetsko naselje Kalačke nadbiskupije, a do 1848. pripada kalačkomu glavnom kaptolu. O njihovim daćama i obvezama svjedoči i izvješće iz 1768. što su ga potpisali prisežnik Pavo Koprivanac i bilježnik Matija Mandić:
Dužni smo dati 60 plastova sijena, sjeći i voziti drva, vijati, rešetati žito i odvesti ga do Dunava; za ograde predati 250 kolaca i isplesti 500 snopova pruća; godišnje 1200 snopova trske. Imamo mali vinograd, drva za ogrjev i gradnju te trske, možemo ribariti. Stanujemo 1/2 milje od Dunava. Kada Dunav ne izlije, imamo voćnjake i povrtnjake, paše za goveda. Polje obrađujemo ako Dunav ne izlije. Možemo svinje žirovati. Poplave nam uništavaju veći dio polja, stanujemo među kaljugama. Devetinu plaćamo od svih jesenskih i proljetnih žitarica, povrća, voća i pčela.
U to vrijeme (1760) u Dušnoku živi 113 kmetova koji posjeduju 172 vola, 83 konja i 181 kravu. (J. Bárth: Fájsz népessége a XVIII. század közepén, 519).
Godine 1760. u selu radi već i škola, učitelj je spomenuti Matija Mandić koji obnaša i dužnost kantora i seoskog bilježnika. Nastavni je jezik hrvatski sve do 1880-ih godina kada je on zabranjen (Kalocsai érsekség népiskoláinak évkönyve, 1883, str. 22). Zbog krnjenja nacionalnih prava u crkvi, neki Dušnočani potkraj 19. st. napuštaju katoličku i primaju nazarensku vjeru. Odnarođivanje se drznulo do te mjere daje naše ljude prisiljavalo (osobito 1890-ih) na pomadžarivanje prezimena, primjerice: Cerević u Cserháti, Drobljen u Deli, Đuraković u Gyulafalvi, Fačko u Fehérvári, Főldesi, Hodovan u Hatvani, Hortobágyi, Jagíca u Jánoshegyi, Jóházi, Koprivanac u Kecskeméti, Mihaljević u Mándoki, Mího u Mátrai, Paviša u Péterházi, Pejo u Palotai, Perić u Pétervári, Rogač u Rózsás, Réti, Tomaško u Tamási, Tatai, Vidaković u Városi. (Budući da je ta pojava značajna za sva naša naselja, poželjno bi bilo pozabaviti se i tom temom.)
Nekadašnji maćehinski odnos crkvenih i državnih vlasti spram našoj narodnosti doveo je do toga da, unatoč podučavanju hrvatskoga jezika u školi i uzornoj djelatnosti Hrvatske manjinske samouprave, danas i među dušnočkim mlađim naraštajima rijetko tko zna jezik svojih djedova.
(Živko Mandić)